Kutić stručnih suradnika i zdravstvene voditeljice

Bez ekrana danas teško možemo zamisliti život…i privatni i poslovni. I mi odrasli se lako
„uvučemo“ u krug brzih i lako dostupnih informacija, interakcija, zabavnih sadržaja….

Ali postoji bitna razlika u odnosu na djecu….naš mozak se ranije imao priliku razvijati na
klasičan način, doživljavajući i primajući informacije kroz sva osjetila i sve tri dimenzije.

Današnja djeca su u potpuno drugačijoj situaciji… rana izloženost ekranima i takav način
primanja i obrade informacija ostavljaju nepopravljive posljedice na razvoj mozga
(znanstvena istraživanja su to nedvojbeno potvrdila). Neka područja mozga (asocijativna) se
nikad neće ni razviti na način kako bi trebala, što ostavlja dugoročne, ponekad
nepopravljive posljedice:

• kratka i raspršena pažnja
• nemogućnost koncentracije na sadržaje dulje od nekoliko minuta
• razvijanje „ovisnosti“ zbog hormona koji se luče tijekom gledanja sadržaja na ekranu
• oskudnije izražavanje i siromašan rječnik
• preosjetljivost živčanog sustava i prebrze reakcije u frustraciji
• teškoće samoregulacije i nemogućnost odgađanja zadovoljenja potreba (sve mora
  dobiti odmah i sada)
• slabiji interes za slikovnice i druge sadržaje koji ne nude intenzivne podražaje
• nerazvijanje koordinacije oko-ruka, teškoće u percepciji i procjeni prostornih odnosa
• nerazvijanje kritičkog odnosa i razmišljanja….navika dobivanja i prihvaćanja gotovih
  rješenja i informacija
• slabiji razvoj imaginacije i kreativnosti
• poteškoće s umirivanjem, usnivanjem….

Mnogi roditelji već prepoznaju posljedice i odstupanja te osjećaju zabrinutost, imaju
potrebu reagirati….no opet često nailaze na gotova rješenja i preporuke:

Jezik i govor ne uče se formalno, već prirodno kroz svakodnevno iskustvo u komunikaciji s
drugima… ne postoje aplikacije ili uređaji koji mogu zamijeniti interakcije među dvije osobe
koje komuniciraju.

Za dijete predškolske dobi, svaka „obična“ rečenica koju roditelj izgovori dok s djetetom
obavlja svakodnevne aktivnosti vrijedi neusporedivo više od bilo kojeg „sadržaja
namijenjenog učenju“. Komentirajte jednostavnim rječnikom ono što radite i na što je dijete
usmjereno! Razgovarajte s djetetom dok šećete, vozite se, sjedite za stolom uz obrok. To je
najbolji način razvijanja i poticanja govora, jezika i komunikacije općenito….

A kako dijete raste (nakon 4. godine) postupno i uz kratko izlaganje uvodite sadržaje koji
su djeci primjereni, poput crtanih filmova, jednostavnih priča i igara koje su namijenjene za
predškolsku dob. Takvi sadržaji doista mogu biti korisni u razvoju rječnika i izražavanja,
vještina rane pismenosti…

Nema nikakve potrebe da dijete bude online (za kratko vrijeme otkriju sadržaje i načine kako
da ih pronađu i bez vašeg znanja), nipošto umreženo u različite oblike igara i sl. Takvim
sadržajima dijete, koje još ne razlikuje i ne odvaja stvarnost od svijeta mašte, dobiva
informaciju da su agresija i nasilje (pucanje, ubijanje) nešto prirodno, što ne nosi negativnu
konotaciju niti zahtijeva posljedice. Tada se ne smijemo čuditi ako dijete u vrtiću ili kod kuće
svoje frustracije ispoljava na takav ili sličan način.

Ukratko, za djecu niže kronološke dobi ekrani bi trebali biti način kako s nekim možemo
komunicirati na daljinu (video pozivi s rođacima npr.), a nipošto sredstvo zabave ili
zadržavanja pažnje u frustrirajućim situacijama.

Kasnije, djecu treba s ekranima upoznavati kroz jednostavne edukativne sadržaje, uz strogo
određena pravila ŠTO i KOLIKO mogu konzumirati. To je temelj na kojem će roditelji graditi
daljnju svijest i kulturu korištenja ekrana u školskoj dobi!