Tata, mama, igrajte se s nama

USKRSNA TEGLICA

INDIJANSKE ŠUŠKALICE

PISANICE U TEHNICI „ MRAMORIRANJA“

 ZA PREDŠKOLCE 

Radne listiće Vašeg djeteta možete preuzeti iz vrtića (pozvoniti na ULAZU 1). Također preporučujemo link http://www.maligenijalci.com/radni-listovi/predskolarci/.
Bojanke, labirinti, točkalice, zagonetke i ostali prilozi na našoj stranici također mogu biti korisni u pripemi djeteta za školu.

BOJANKE, LABIRINTI, TOČKALICE, PRONAĐI RAZLIKE

(spremite pa isprintajte)

PRIČEPRIČALO

Čajanka u travi  (Jadranka Žderić)

Pozvala stara ježica bube na čaj.

Najprije je došla malena bubamara. Svima je pokazivala svoju novu točkicu.

Zatim je dolepršao nestašni leptirić. On je i prvi otišao jer nikako nije mogao sjediti na miru. Stalno mu se lepršalo i plesalo.

Dozujala i dosadna muha. Odmah je sletjela na slatke kolačiće i nije se odatle micala.

Prava pometnja nastala je kada se na vratašcima pojavila crna paučica. Njoj su stoličicu postavili malo podalje od ostalih buba – za svaki slučaj.

Paučica je bila vrlo ljubazna; sve je pozivala da joj dođu u goste, u njezinu kućicu.

Svratila su i četiri užurbana mravca noseći mrvice. Oko svih su trčkarali i zapitkivali.

Odjednom se sjetiše da moraju prije zalaska sunca odnijeti mrvice u mravinjak, pa brzo otrčaše.

Iznenada bube poletjele i otpuzale jer se nad njih nadvila sjena ptičjih krila. Bijaše tokraj čudnovate čajanke

Čarobno jaje (Dražena Šola)

   Stjepan se vrati kući iz vrtića. Na stolu je stajala košara puna jaja. Prvo je bilo veliko, zeleno i namrgođeno. Drugo je bilo veće od prvoga, plavo i ozbiljno. Treće je bilo najveće, crveno i začuđeno. A četvrto je bilo najmanje, bijelo i nasmiješeno.

- Uzet ću ovo bijelo, nasmiješeno i najmanje jaje, ono je sigurno čarobno – reče Stjepan.

- Uzmi jedno od nas – rekoše mu druga jaja. – Mi smo obojena, jača i veća od toga malenog, bijelog, nasmiješenog jajeta.

- Ali ono je meni najljepše – reče Stjepan. – Siguran sam da je to neko čarobno jaje.

   U tom trenutku Stjepanova mama je ušla u sobu. – Mama, je li ovo malo bijelo jaje čarobno? – upita Stjepan.

- Staviš li ga ispod koke, za tri ćeš tjedna znati je li čarobno ili nije – odgovori mu mama. I tako je Stjepan malo, bijelo, nasmiješeno jaje stavio ispod koke...

   Koka je na jajetu sjedila tri tjedna. Iz njega se izlegao mali, žuti, veseli pilić. Stjepan je sve to vidio i brzo otrčao svojoj mami.

- Mama, mama! – uzviknuo je Stjepan. – Ono je malo bijelo jaje uistinu bilo čarobno. Iz njega je izišlo žuto majušno pile!

Sretna sjemenka (Stjepan Lice)

   Neki čovjek iziđe sijati sjemenke suncokreta. Sjemenje je padalo u unaprijed pripremljene udubine u zemlji. Jedna osobito umišljena i izbirljiva sjemenka, neposredno prije nego li će je čovjek baciti iz ruke, brzo promotri tlo pod sobom.

- Pa neće me valjda baciti u ovu blatnjavu zemlju?! – zavapi. Sva ću se zaprljati...

   U taj čas poleti iz čovjekove ruke. Dok je padala, sjemenka zatvori oči. Nije htjela vidjeti nevolju koja će je snaći. Odjednom se, uz blagi udarac, prizemlji. Kad je otvorila oči, sjemenka se ozarila. Pala je na lijep, čist i gladak kamen.

- Kakva sreća ! – pomisli promatrajući sjemenje koje je upalo duboko u blatnu zemlju.

   Sljedećih se dana zadovoljno osvrtala , promatrala sunce ponad sebe, smjenu dana i noći i zadivljeno gledala u zvijezde koje su se rojile po nebu. Jedno jutro ugleda prelijepe cvjetove suncokreta koji su izvirili iz zemlje.

- Otkuda vi? – iznenađeno ih upita sjemenka.

- Izniknuli smo iz sjemenja ! – vedro će mladi suncokreti.

   Sjemenka ih je promatrala kako su iz dana u dan rasli, bivali sve snažniji i viši. Kako je vrijeme protjecalo, osjećala se sve lošije. Sunce ju je pržilo. Kiša koja je padala, nije se zadržavala na kamenu, nego se slijevala niz njega. Zbog toga je uvijek bila žedna. I osjećala je kako se pomalo suši.

- I iz mene bi možda mogao niknuti cvijet. Prelijepi cvijet – pomisli. – Ali kako da u to budem sigurna ?

   Potom upita cvjetove: - Kako ste vi uspjeli izrasti?

- Pomogla nam je zemlja. I sunce i kiša – rekoše cvjetovi.

Sjemenka namrgođeno pogleda sunce i kišu.

- A zašto meni ne pomažete ? – upita ih ljutito.

- Ne možemo ti pomoći dok ne upadneš u zemlju – odgovorili su joj oni. Sjemenka se jako snuždila.

Jedne noći dok su sunce i kiša i cvjetovi uokolo nje spavali, sjemenka dopusti povjetarcu da je ponese s kamena. I on ju je lagano, posve lagano spustio na zemlju...

Leteći maslačak (Jurij Postnjikov)

   Došlo je proljeće. Zapjevale ptičice, zagrijalo sunce. Ocvao na poljani cvjetić. Došao dječačić i puhnuo u lampicu maslačka. Poletio padobrančić visoko, visoko prema nebu. Nad njim samo bijeli oblaci. Pod njim kuće poslagane kao igračke. Trčkaraju djeca, pravi liliputanci. Jure sitni kamioni i automobili. Na njivi traktor ore zemlju. malen je, ne veći od miša. Vijuga vlak kao tanka zmijica.

- Oh, kako je sve maleno – nasmija se padobrančić.

- A ja sam poput aviona. Ili čak moćne rakete.

Odjednom doletjela k njemu ptica i rekla:

- Gle, kako ukusan bijeli crv!

   Uplašio se padobrančić i počeo se spuštati sve niže i niže i niže. Pao je u potočić i otplovio daleko, daleko, sličan bijelomu jedrenjaku.

Ljubav (Anđelka Martić)

   Mali je medo razljutio mamu medvjedicu i ona ga je istjerala iz brloga. Išao medo tužan šumom, išao i brundao si u bradu, a kad se ummorio neveselo je sjeo na stari panj. zapuhnuo vjetrić i stao plesati oko njega.

- Što si se pokunjio,, medvjediću? – upitao vjetrić brundavca, igrajući se njegovom svilenom dlakom.

- Nitko me ne vo-o-o-li – zacvilio je medo, okrećući glavu od nasrtljivog povjetarca. Evo, ni ti me ne voliš, kad mi ne daš mira!

- A zašto da te volim? – čudio se vjetrić. Nikakvo mi dobro nisi učinio – reče i puhne medi u obraze i odleti dalje.

A medo je ostao još tužniji.

Prolazio je onuda mrav, vidio žalosnog medvjedića i upitao ga:

- Zašto si tužan, medvjediću?

- Nitko me ne voli – zajeca medo, a sitne mu se oči napune suzama.

.- Ja te volim – rekao je mrav.

- A zašto? – zinuo je medo i šapicom obrisao suzu.

- Nisi mi zgazio mravinjak jučer kad si plesao svoj medvjeđi ples – odgovori mrav i ode po šumskom puteljku.

A medo ostane uzdišući dalje. Na nedaleku granu sjela grmuša. Cvrkutala je nešto i ugledala medvjedića koji je spustio glavicu i šmrcao, šmrcao....

- Zašto si tužan, medvjediću? – upita ga ptičica.

- Tužan sam jer me samo mrav voli – odgovori medo.

- Pa i ja te volim! – zacvrkuće grmuša.

- Kako to? – živne medo, znatiželjno gledajući u nju.

- Jučer si tresao stablo i nisi stresao moje gnijezdo u kojem su jaja! – reče ptica pa odleti.

Medo šapicom obriše i drugu suzu. Očice su mu sada bile malo sjajnije, ali je i dalje bio tužan. Iz skrivene dublje u dnu starog hrasta proviri mladi puh. Ugleda medvjedića i zapita:

- Hoćeš li se igrati sa mnom?

- Neću! – reče medvjedić – vidiš da sam žalostan.

- A zašto si žalostan?

- Nitko me ne voli – šmrcne medo, ali se brzo ispravi – vole me samo mrav i ptičica....

- Pa i ja te volim – kaže mali puh i izađe iz skrovišta.

- A zašto? – začudi se medo, a očice mu jače zasjaše.

- Jučer nisi na krčevini pojeo sve jagode. I meni si ostavio malo – odgovori puh i začas nestane u zelenim granama.

A medo je i dalje sjedio na panju, lupkao nožicama, trljao šapicom nosić. Na trenutak je zadrijemao, a kad je otvorio oči pred njim je stajala mama medvjedica. Tuga ode kao rukom odnesena. Dok se stiskao uz mamino meko krzno, tiho je pitao:

- Zar me ti voliš, mama?

- Kakvo pitanje! – pljesnula je šapama medvjedica – pa jasno da te volim – reče, privijajući čvršće svog malog sina.

Kao dvije zvjezdice sjale su sada medine oči.

- A zašto me ti voliš? – pitao je bez daha.

- Zašto? – čudila se medvjedica – pa volim te, jer te volim....

Medvjedić, još malo prije tako tužan, sretno je mislio: JEDINO ME MOJA MAMA VOLI SAMO ZATO – JER ME VOLI!

ZAGONETKE, STIHOVI, ZABAVLJALICE I DRUGO